Novčanik za kriptovalute je softverski program koji se može koristiti za skladištenje, slanje i primanje kriptovaluta sa digitalne adrese. Novčanik je obavezna komponenta ekosistema kriptovaluta, koja omogućava korisniku interakciju sa blok-čejnovima, kupovinu i transakcije sa kriptovalutama i praćenje stanja. Funkcioniše na sličan način kao i tradicionalni novčanik, ali sadrži dokaz o kriptovaluti. Novčanik za kriptovalute takođe čuva javne i privatne ključeve.

Javni ključevi

Javni ključ je ono što omogućava transakcije kriptovaluta. To je kriptografski kod uparen sa privatnim ključem. Iako svako može da šalje transakcije na javni ključ, privatni ključ je potreban da bi se transakcija dovršila i dokazao da je korisnik vlasnik kriptovalute. Javni ključ je obično adresa, skraćeni oblik javnog ključa koji može primati transakcije, što znači da se može slobodno deliti bez brige. To znači, na primer, neko može da pošalje kriptovalute na javnu adresu, ali da bi pristupio tim sredstvima treba mu privatni ključ.

Privatni ključevi

Možda, kao što ime sugeriše, privatni ključ je nešto što nikada ne bi trebalo da se deli ni sa kim, jer privatni ključ daje korisniku pristup njihovim sredstvima kriptovalute i daje korisniku mogućnost da dokaže vlasništvo nad sredstvima i koristi ta sredstva. Privatni ključ može imati mnogo oblika, kao što je binarni kod od 256 znakova, heksadecimalni kod od 64 cifre, KR kod ili mnemonička fraza. Bez obzira na formu, privatni ključ treba da bude veoma veliki broj, i veliki je da učini skoro nemogućom šansu za nasumično generisanje privatnog ključa. Privatni ključ je sposoban da generiše javni ključ, ali bi bilo nemoguće učiniti suprotno.

Uopšteno govoreći, postoje dve vrste blokčejn novčanika: softverski novčanici i hardverski novčanici. Oni se takođe nazivaju “hot storage” i “cold storage” novčanici.

Softverski novčanici uključuju svaki novčanik koji je povezan na internet, kao što je aplikacija za telefon, softverski program za desktop računare, onlajn provajder ili razmena. Ove usluge su obično besplatne, ali se često smatraju rizičnijima iz bezbednosne perspektive jer su potencijalno podložne krađi na mreži. Iako je studija CipherTrace-a iz 2020. otkrila da je krađa kriptovaluta opala za 57 procenata.

Desktop novčanik je softver koji radi na desktopu računara. Kod ovih vrsta novčanika korisnik ima potpunu kontrolu nad svojim sredstvima bez brige o trećoj strani koja može zamrznuti ili izgubiti sredstva, ali takođe znači da sigurnost zida ostaje i odgovornost korisnika. Ovo zahteva od korisnika da obezbedi i rezervnu kopiju novčanika, kao i da obezbedi da je računar što je moguće sigurniji.

Mobilni novčanik je sličan, međutim, ovo je obično pogodnija opcija za plaćanje licem u lice i mogu koristiti QR kodove za brza plaćanja.

Primeri desktop i mobilnih novčanika su MetaMask, Exodus, Atomic,Electrum…

Veb-bazirani novčanici su obično novčanici za čuvanje, gde ključevima upravlja treća strana, i često se smatraju novčanicima koji se najlakše koriste. To mogu biti ekstenzije internet pretraživača, veb portali ili ponuđeni od strane menjačnica kriptovaluta. Ovi novčanici su uvek povezani na internet i dolaze sa nekim bezbednosnim problemima, kao što je da je razmena ugrožena; međutim, ove vrste novčanika se često smatraju najjednostavnijim opcijama za kripto transakcije i kupovine. Berze kao što je Coinbase, ili brokerske kuće koje omogućavaju korisnicima da kupuju kriptovalute, često pružaju korisnicima internetske novčanike.

Primeri veb-baziranih novčanika su Coinbase, Crypto.com, Gemini, Robinhood…

Hardverski novčanici su šifrovani prenosivi uređaji koji omogućavaju korisniku da preuzima i nosi kriptovalute. Za razliku od softverskih novčanika, hardverski novčanici imaju cenu za hardver, koja se kreće u zavisnosti od uređaja i proizvođača i srodnih karakteristika, ali u proseku košta 100 eura. Pošto se kriptovaluta čuva van mreže i može joj se pristupiti samo kada je povezana sa računarom ili povezanim portom za transfere i transakcije, smatra se da imaju najviši nivo bezbednosti. Oni zahtevaju da korisnik bude odgovoran za uređaj i za praćenje bezbednosti.

Primeri hardverskih novčanika su KeepKey, Trezor, Ledger, BitBox…

Prednost korišćenja “hot storage” novčanika, kao što je gore istraženo, obično je jednostavna za korišćenje, jer nema potrebe za prelazom između oflajn i onlajn da biste izvršili transakciju. Iako nije isto što i tradicionalni novčanik, tradicionalna logika je ista a to je da je loša ideja držati mnogo novca kod sebe (hot storage),a sa “cold storage” novčanikom koji se ponaša slično bankomatu kod kojeg se gotovina može podići kada u “hot storage” novčaniku ponestaje sredstava.

Slično tome, hladni novčanici su fokusirani na bezbednost, pri čemu je prvi deo bezbednosti taj da osoba treba da ima fizički posed ili pristup hladnom novčaniku, kao i sve povezane PIN-ove ili lozinke, da bi uzela kriptovalute iz hladnog novčanika. . Često ovi uređaji izgledaju kao mali USB stickovi. Hardverski novčanici se mogu povezati sa računarom preko USB porta ili Bluetooth-a, u zavisnosti od uređaja, i, iako je povezan sa uređajem povezanim na internet, transakcija sredstava sa uređaja na računar se obavlja van mreže i emituje se na mrežu tek nakon što je transakcija obavljena.

Kada birate novčanik, možete se odlučiti između upotrebe “hot storage”ili “cold storage” novčanika. Često će trgovci kriptovalutama koristiti kombinaciju oba novčanika, pri čemu prvi koristi za brze transakcije, a drugi za bezbednost većine resursa kriptovaluta.